“Tema Kampa je podrška pacijentu i podstrek edukaciji i motivaciji, uz korišćenje sopstvenih snaga u borbi, kako sa dijabetesom, tako i sa Covid infekcijom. Nastojaćemo da utičemo, kako na same pacijente, tako i na njihove porodice, ali i zdravstvene radnike, da bi se u ovim teškim vremenima našli jedni drugima i podigli samopouzdanje. Veliki broj pacijenata sa dijabetom se ni poslije loših dešavanja koja se tiču zdravlja, ne ‘probude’ već nastave da se neodgovorno ponašaju prema sebi”, upozorava doktorka Kalinić.

Iako posljednjih godinu i po živimo pod stresom od pandemije, čak ni koronavirus, ukazuje doktorka, nije uticao da se počnemo savjesnije odnositi prema zdravlju i preuzmemo sopstvenu odgovornost.

“Iako smo se uvjerili da se od korone umire, polemišemo o vakcinaciji. Da li ljudima koji svjedoče da im je neko iz komšiluka preminuo ili onima sa saznanjem da je 30% pacijenata koji su umrli od korone bilo sa dijabetesom, ja treba da pričam o šećernoj bolesti i rizicima. Znam da nije lako, posebno osobama koje se svakodnevno nose sa bezbolnim stanjem kakvo je dijabetes. Da budem fer do kraja- ni zdravstveni radnici nijesu uvijek odgovorni i savjesni, pa ćete i među nama vidjeti one koji tjelesnom masom i načinom ponašanja odskaču od standarda i onoga što propisujemo”, iskrena je doktorka.

Prisjeća se da joj je 29-togodišnja djevojka, koja je svih godina učestvovala na kampu i bezuslovno pomagala, bila najteži Covid pacijent. Ona je, podcrtava dr Kalinić, “o Kampu i saznanjima o dijabetesu knjigu mogla da napiše”.

“Svugdje je bila prisutna, ali ništa od onog o čemu smo godinama govorili, do nje nije doprlo. Onda sam zaključila da kamp od pet dana, niti posjeta ljekaru od pola sata, nijesu dovoljni podsticaj i motivacija. Za opstanak u dijabetesu je jako bitna podrška. Ja ne mogu biti majka mojim pacijentima, niti im zamijeniti porodicu, a to ne može nijedan ljekar niti zdravstveni radnik. Ipak, neophodno je da se kod svakog od zdravstvenih radnika i medicinskog osoblja, u trenutku kada se nađu na putu životno ugroženog pacijenta, probudi empatija. Moramo tada potisnuti ljutnju zbog činjenice da je neodgovornim ponašanjem doprinio teškoj situaciji u kojoj se našao i učiniti sve što je u našoj moći da pomognemo”, decidna je doktorka.

Upravo želja da se u što većoj mjeri promoviše ideja podrške, razlog je zbog čega će ove godine zdravstveni radnici brojčano nadmašiti učesnike sa dijabetesom. Organizatori se nadaju da će epidemiološka situacija dozvoliti da 50- tak ljekara, medicinskih sestara budu gosti u hotelu “Princess”. Prošlogodišnji kamp je održan on line. U vremenu kada je sve bilo zatvoreno, slušanje predavanja posredstvom kompjutera, iako zamorno, bilo je učinkovito.

“Ipak, gro pacijenata i u svijetu, koji su imali lošu medicinski sliku usljed koronavirusa, bilo je loše glikemijski regulisano. Činjenica je da lošu glikoregulaciju moment ne može da ‘vrati’. U trenutku hospitalizacije osobe sa dijabetesom budu u situaciji da virusna infekcija bukti na terenu koji je loš. Na drugoj strani, jedan moj pacijent iz Bijelog Polja, koji je dva puta ima upalu pluća, je preživio jer je imao dobru glikoregulaciju”, kaže dr Kalinić.

Otežavajuća okolnost je što u pojedinim slučajevima Covid “dotakne” i pankreas, pa su pacijenti izliječeni od koronavirusa, nakon izlaska iz bolnice, oboljeli od dijabetesa. Iako zvanični podaci trenutno ne postoje, procjena je da osam do devet posto stanovništva Crne Gore ima dijabetes.

Interesovanje za učešćem na Kampu u Baru iz zemalja bivše Jugoslavije je i ove godine veliko. To je razumljivo jer, iako je edukacija naporna i zahtjevna, Kamp je odlično organizovan, druženje prelijepo, a svi petodnevni boravak doživljavaju kao neki vid ekskurzije tokom koje su se proveli vrijeme sa vršnjacima koji kroz život koračaju sa istim problemom.

“Iako bih voljela da ih sve ponovo ugostim, što bi bila kruna cijele priče, to je neizvodljivo… Želim da ova priča ide dalje, da se širi, da osvijestimo što veći broj mladih ljudi da svi možemo doći u situaciju da nam treba ljekarska pomoć i da zdravlje treba čuvati. Kamp u Baru, kroz koji je do sada prošlo oko 250 učesnika, karakterišu edukacije koje su netipične- svaki dan je rezervisan za posebnu temu na koje će ove godine, između ostalih, predavanja držati i tri profesorice iz Srbije”, najavljuje dr Kalinić.

Iako bi podrška lokalne zajednice mogla i trebala biti izraženija, doktorka Valentina Kalinić ističe da će, uprkos tome što je imala pozive da ga organizuje na sjeveru Crne Gore ili u Budvi, i ubuduće nastojati da Kamp “zadrži” u Baru.

“Nijesam htjela da ga ‘oduzmem’ Baru, jer smatram da naš grad treba da bude sinonim za zdravlje, a nije zanemarljiv ni značaj zdravstvenog turizma. Tokom godina, farmaceutske kuće, Opština Bar, Opšta bolnica, Dom zdravlja, Fond zdravstva, Agencija za ljekove, hotel ‘Sidro’, Radio Bar, muzičari, vjerske zajednice…, davali su podršku, a brojni su i pojedinci (posebno Đorđije Pavićević) koji su priskočili da volonterski sa Plavim krugom ‘ponesu’ ovu priču. Srećna sam i zahvalna što će i deseti, jubilarni Kamp pomoći naš ‘stari’ drug, proslavljeni košarkaš Nikola Vučević”, zaključuje dr Valentina Kalinić, internista, endokrinolog, predsjednica NVO “Plavi krug”.