Zdravo,moje ime je Ana.Imam 17 godina,a moja jedina i najduza veza jeste veza sa ovim slatkim saputnikom. Uskoro 7 godina.
Kao da je bilo juce kada su mi saopstili da imam dijabetes. Tog 11.juna 2012.godine,meni,djetetu sa 11 godina koje o dijabetesu nije imalo pojma. Sve sto sam tada znala jeste da cu do kraja zivota sebi davati inekcije.
Scena koju nikada zaboraviti necu jeste trenutak kada sam dobila prvu inekciju. Drecavo nerandzasti pen(poznat kao Novo Rapid). Medicinska sestra,dezinfikovala mi je ruku,a ja sam okrenuka glavu na drugu stranu. I krenule su suze,ali ne zbog bola koji je izazvala mala igla,vec zbog straha koji me je savladao. I sama pomisao na to da cu do kraja zivota sebi da dajem insulin bila je, TADA, za mene neshvatljiva.
Vrijeme je prolazilo,a ja sam odrastala,borila se svakog dana sa neobicnim brojkama,bile to glikemije ili ugljeni hidrati. A pravilo da svugdje nosim sok, uvijek je bilo na pameti.
Svi dodjemo u iskusenja za bilo sta u zivotu. Tako sam i ja zeljela jesti hranu koja mi nije bila preporucena,da ne kazem zabranjena. Naucili su me da ne postoji hrana za osobe sa dijabetesom,vec samo granice i kolicina konzumiranja. Ali sta je taj slatkis?Malo, kratkotrajno zadovoljstvo koje naidje, ode prije nego ga uopste i osjetimo,a u nasem organizmu ostavi posledice.
Iako sam sebi 100 puta postavljala pitanje „Zasto ja?“ i „Zasto bas meni?“ nikada nisam dobila odgovor. Moj dijabetes poslednje 3 godine bio je previse sladak, toliko sladak da je iz slatkoce presao u veoma gorak i kiseo ukus. Ali pored svih losih stvari, cekala sam da dodje taj neki „trenutak srece“, da zasija svijetlost na kraju tunela.
Tako je i bilo.Prije nesto manje od pola godine dobila sam insulinsku pumpu. Dugo zeljenu i iscekivanu. Rijecima se ne moze opisati koliko sam bila uzbudjena, srecna, a istovremeno i uplasena onog dana kada sam po prvi put, sama sebi, aplicirala set za pumpu. Znala sam da ce mi pomoci. Jednostavno kao da mi je neki glas unutar mene govorio tako. I pomogla je.
Prvi koraci sa pumpom bili su ispunjeni smijehom i strahom da nesto ne pogrijesim ili zaboravim. Ali posle nekog vremena rukovanja sa njom postalo je veoma lako, jedna velika navika. Pocela sam da mrsam,prepolovila doze insulina,moje glikemije su bile bolje, ne savrsene, ali mnogo bolje. Jos vodim borbu sa njima, ali hba1c je znatno bolji. Pocela sam da zivim opustenije i da se vise smijem. Vremenom, pumpa i ja navikle smo se jedna na drugu i postale smo nerazdvojni prijatelji.
Po prirodi sam veoma osjetljiva,pa su mi komentari na racun pumpe na pocetku smetali. Ljudi su neinformisani i kao da nisu ni zeljeli da saznaju sta je to insulinska pumpa i koju ulogu ona igra u filmu „Dijabates i ja“. Isla sam dalje ne osvrcuci se na komentare takvih ljudi, vjerujuci da to ne rade iz lose namjere, vec iz neznanja. Naucila sam da ignorisem ljude i stavove poput ovih jer samo ja znam koliku vrijednost pumpa ima za mene. Pitam ja vas, po cemu se pumpa razlikuje od naocara za vid? Ja imam potrebu za insulinom, a neko za vidom.
Upoznala sam se sa ljudima koji imaju stanje kao i ja. Shvatila sam da nisam sama,da nisam jedina koja se bori sa dijabetesom i to mi je dalo vjetar u ledja. Saznanje da sa nekim mogu da razgovaram o svemu,kada god imam neku nedoumicu ili problem,to me je ohrabrivalo i davalo mi osjecaj sigurnosti.
Zato sam i postala clan NVO „Plavi krug“. Kada sam cula za udruzenje, odmah sam pozeljela da se pridruzim,pa sam pitala da li trebam da ispunim neku prijavu ili nesto kako bih postala clan,a odgovor je bio „Cim izrazis zelju za druzenje sa nama,ti si vec clan. Samo dobra volja i pozitivna energija.“.Biti dio ovakve ekipe je neopisivo lijep osjecaj. Druzenje ispunjeno salom, razumijevanjem, savjetima, nekad i kritikama…ne moze bolje. Podrska pravih i iskrenih prijatelja,posle porodice,znacajan uticaj ima na mene.
Osmijeh je taj koji rusi sve. Ne dozvolite da jedna hiper ili hipo uticu na vas osmijeh i raspolozenje. Budimo jaki. A sta to znaci?
Biti jak ne znaci da imas misice kojima se hvalis i sa kojima mozes sve lomiti. Biti jak ne znaci da te se svi plase. To za mene nije snazna
osoba. Snaga i hrabrost su, kada je covjek toliko jak da „slomi“ zid u svojoj glavi koji ga ogranicava. Snazna osoba je osoba koja se smije uprkos problemima. Znate,hrabre osobe su osobe koje iz najveceg razocarenja ili neraspolozenja pokazuju najblistaviji osmijeh,one koje se usude da se opet osmijehnu zivotu i ustanu svaki put kada padnu. A mi „slatkisi“ smo jaki, a onda i slatki…Gdje ces bolje?
Vise ne postavljam sebi pitanje „Zasto ja?“,dijabetes mi ne predstavlja razlog za suze ili problem u zivotu.On me je ucinio posebnom osobom. Posebno stanje koje covjeka tjera da zivi zdravo u svakom pogledu. Vise mi ne predstavlja prepreku da radim ono sto pozelim, bili to izlasci, rodjendani, sport ili nesto drugo. Sebe ne smatram manje vrijednom zbog svoje „slatkoce“. Bas naprotiv, samo pametni i hrabri ljudi mogu da se nose sa ovim stanjem.
Zato, nasmij ljude oko sebe i ti ces se nasmijati. Zapamti: „Kakve su ti misli,takav ti je zivot“. A sta je zivot? Bezbroj trenutaka kojih se sjecamo, koje planiramo i koje zivimo. Zato,podigni glavu, stisni zube, udahni zivot, osmijehni mu se, napisi svoju pricu i zivi je.
