Kriterijumi za postavljanje dijagnoze dijabetesa i predijabetesnih stanja kao i podela dijabetesa na različite tipove su pretrpeli promene. Do sada su se koristili dijagnostički kriterijumi i podela ekspertskog tima Svetske Zdrastvene Organizacije iz 1980. i 1985.

Prema tim preporukama je za procenu tolerancije glikoze (za dijagnozu dijabetesa kao i predijabetesnog stanja) bilo preporučeno odredjivanje glikemije našte (najmanje 8h posle poslednjeg obroka), a u svim slučajevima kada ona nije 11.1 mmol/l ili više, da se uradi OGTT i odredi glikemija 2h posle 75g glukoze.

Na osnovu datih kriterijuma stanje glikoregulacije se klasifikovalo kao normalno, ili kao oštećeno po tipu intolerancije glukoze (IGT) ili kao dijabetes. Takodje je bila i predložena podela dijabetesa uglavnom na osnovu kliničkih karakteristika i vrste terapije pojedinih tipova dijabetesa.

Savremena terapija tipa 1 dijabetesa obuhvata korekciju metaboličkih poremećaja koji su u osnovi bolesti ali i svih drugih disbalansa koji mogu biti značajni za razvoj komplikacija. Terapijska korekcija faktora rizika specifičnih za pojavu komplikacija se obavlja nakon detekcije povećanog rizika za ove komplikacije (v. odgovarajuća poglavlja). U pristupu terapiji tipa 1 dijabetesa treba se pridržavati opšteprihvaćenih ciljnih vrednosti metaboličkih parametara koji su definisani na osnovu rezultata odgovarajućih velikih studija a zatim, u individualnim uslovima pratiti mogućnost postizanja ovih ciljeva. Ciljne vrednosti glikemije i HbA1c Na osnovu rezultata velikih muliticentričnih studija, a naročito DCCT studije, pokazano je da striktna normoglikemija značajno smanjuje rizik od nastanka kasnih komplikacija, što opravdava nastojanje za postizanjem zadovoljavajuće metaboličke kontrole u vrlo uskom opsegu ciljne glikemije za svakog pacijenta.

Kod većine pacijenata sa tipom 2 dijabetesa, uporedo sa prisustvom poremećaja glikoregulacije postoje i poremećaji metabolizma lipoproteina i povišen arterijski pritisak koji, s druge strane, predstavljaju snažne faktore rizika za razvoj kasnih, posebno makroangiopatskih komplikacija.

Zbog toga je u savremenoj terapiji tipa 2 dijabetesa, u većine pacijenata neophodno sprovesti sveobuhvatni pristup u kome se istovremeno koriguju ne samo poremećaji glikoregulacije nego i poremećaji metabolizma lipoproteina i povišen arterijski pritisak. U tom smislu se i ciljne vrednosti glikemije, HbA1c i nivoa lipoproteina definišu prema nivou vaskularnog rizika kojem odgovaraju. U pristupu terapiji tipa 2 dijabetesa treba se takođe pridržavati opšteprihvaćenih ciljnih vrednosti parametara glikemije, HbA1c, nivoa lipoproteina i arterijskog pritiska koji su definisani na osnovu rezultata odgovarajućih velikih studija a zatim, u individualnim uslovima pratiti mogućnost postizanja ovih ciljeva.

Zbog velike učestalosti ovih promena i njihovog značaja u ukupnom morbiditetu, invaliditetu i mortalitetu kod dijabetičara ova bolest se posebn izdvaja. Dijabetesno stopalo je posledica neuro-ishemijskih promena koje se povremeno komplikuju još dodatnom infekcijom.

Pojava ulceracija na stopalu, zatim nastanak gangrene i posledične amputacije su značajni uzroci morbiditeta i invalidnosti u obolelih od dijabetesa. Ove komplikacije predstavljaju veliki medicinski, socijalni i ekonomski problem i značajno umanjuju kvalitet života obolelog. Dijabetesno stopalo se klinički manifestuje u vidu: ulceracije (sa infekcijom ili bez nje), tipičnog deformiteta stopala (sve do Charcotove artropatije), pojave hroničnog otoka, ishemičnih promena, pa sve do nastanka nekroze i gangrene.

GD čini 90% svih oblika dijabetesa tokom trudnoće. On je redji u žena koje su zatrudnele pre 25. godine života i koje su imale normalnu telesnu težinu. Takodje je redji kod žena koje nemaju obolele od dijabetesa u porodici, niti su same imale bilo koji oblik poremećaja glikoregulacije ili spontane abortuse. Nema potpunog kosenzusa oko definicije gestacijskog dijabetesa. Ipak, on se najčešće definiše kao poremećaj u toleranciji glikoze, različite težine, koji se po prvi put javio u toku trudnoće.

Ova definicija uključuje žene kod kojih se u trudnoći javi abnormalna tolerancija glikoze, ali se posle trudnoće ona normalizuje, mada se u narednim trudnoćama može ponovo javiti ili mnogo godina kasnije i bez trudnoće. Ako se tokom trudnoće javi GD rizik da se kasnije javi dijabetes je za 30-60% veći nego ako nije bilo poremećaja tokom trudnoće. Ova definicija takodje uključuje i pojavu tipa 1 ili tipa 2 dijabetesa u toku trudnoće ali koji ostaju i posle porodjaja.

Kriterijumi za postavljanje dijagnoze Diabetes melitus-a tip 2 Dijagnoza dijabetesa se može postaviti u svakoj ustanovi gde je moguće odrediti glikemiju, pa se zato preporučuje da se ona vrši na primarnom nivou u Domovima zdravlja ili njihovim isturenim ambulantama u manjim naseljima.

✓ Glikemija našte u plazmi se određuje posle najmanje 8h od poslednjeg obroka. ✓ OGTT se izvodi sa 75 grama glikoze. ✓ Uzorci krvi za odredjivanje glikemija se uzimaju pre davanja glikoze i 120 minuta posle. ✓ Test se izvodi na primarnom nivou zdravstvene zaštite.

Diabetes melitus tip 2

Jednostavno uvođenje insulina u terapiju:
✓ Otpočeti lečenje NPH insulinom u dozi 0,2 ij/kg ✓ Primenjivati istu dozu insulina u isto vreme svakog dana (u vreme večere ili pred spavanje) ✓ Nastaviti terapiju oralnim antihiperglikemijskim agensima

Jednostavno titriranje doze insulina:
✓ Doza se titrira na osnovu rezultata samokontrole glikemije našte (FBG) ✓ Titracija doze se zasniva na prosečnoj vrednosti tri uzastopna merenja glikemije našte pre doručka

Mijenjamo svakodnevne navike u dijabetesu

Insulin se ubrizgava u jednu od četiri prikazane oblasti. Insulin se uvek ubrizgava u samo jednu odredenu oblast tela za koju se pacijent opredelio. Promena oblasti dovodi do razlika u brzini nastupanja i dužini trajanja dejstva insulina.

Papirus iz treće Egipatske dinastije koji je pronašao Georg Ebers prvi je spis u kome se pominje bolest koja bi mogla odgovarati dijabetesu.

Pratite nas na društvenim mrežama